PD PRPA – Grabar – Pečica- Kiza – PD PRPA

PD PRPA - Grabar - Pečica - Kiza - PD PRPA

Najkraći i najlakši izlet po lancu Dabarskih kukova preko Grabara, Pečice i Kize svojom atraktivnošću neće razočarati ni one najzahtjevnije među nama.

Pogled prema Grabaru i Pečici

Slika - Pogled podno kuka Kize prema Grabaru (lijevo), kuku Karline plane (sredina), i Pečici (desno)

 Info-Grabar

Download

GPX-Download

 

It's cool to hate, it's cool to hate

                                 the Offspring

 

9 Stvari koje mrzim kod planinarenja

Kao i u lošoj vezi lako je zavariti mozak i opravdati sve nedostatke fokusirajući se na ono lijepo, ako išta lijepo postoji. Planinarenje koliko god lijepo bilo donosi sa sobom pojedine nedostatke na koje ću se kratko osvrnuti sa osobnog stajališta, a koje nečeš pronaći u niti jednom politički korektnom tekstu o planinarenju.

  1. Pakiranje u zadnji tren prije puta

Lako je štreberski spakirati torbu dan ranije i biti pametan, međutim dobar dio opreme se ne može spakirati dan ranije kao ručak, vodu je bolje natočiti ujutro u boce, piva se mora hladiti u frižideru – ako ima išta gore od pive iz limenke onda je to topla piva iz limenke… Nakraju ispada da navečer mogu spakirati samo rezervne majice i čarape, štape za planinarenje i kartu područja. Jutro dođe, doručak prođe, a onda krene panično trpanje svega u ruksak jer ćemo zakasniti na zakazani dogovor u 07:00 na parkingu Arena Centra. Redovito nešto ostane doma: rezervne baterije, objektiv aparata, knjižica s pečatima, PIVA!, štapovi za planinarenje… svaki treći izlet neki kokot ostane doma bez obzira na disciplinu i pedantnost.

  1. Putovanje tamo i natrag

Možda ono što najviše mrzim kod planinarenja je dizanje izvan zora i užurbano kretanje na duuugi put do polazne točke. Nakon cijelog dana hodanja, prebijen i umoran, treba odraditi i put natrag. U ljetnim mjesecima čitav doživljaj uljepšaju brojni turisti na autoputu, lančani sudari te gužve na naplatnim postajama. Kretanje starom cestom nije ništa bezbolnije. Zima donosi zimske radosti snijega, poledice, magle i bure po brojnim prometnicama što opet rezultira klupkom sreće.

  1. Potraga za adekvatnim parkingom

Stigli smo do polazne točke na vrijeme – još je rano ujutro ali nigdje nema parkinga. Parkirati u nečije dvorište ili vrt je svakako izvrsna ideja ako onaj drugi vozi, međutim kada je riječ o vlastitom automobilu vrijedi razmisliti dva put. Naposljetku se mjesto ipak nađe, nisam sretan ali… valjda ga nitko neće razbiti.

  1. Psi – nemani iz pakla

Često staze kreću iz sela, ili prolaze kroz selo i redovito ta sela imaju pse. Ovdje ne govorimo o plašljivim zlatnim retriverima iz spota emisije Kućni Ljubimci, ovdje je riječ o pravim radnim psima čiji je posao da čuvaju posjed u kojem žive. Redovito neki od njih, ili svi, nisu vezani lancem i nema uvijek ograde između njih i tebe. Bitno je ne pokazati strah, ne gledati beštiju u oči i sigurno koračati svojim putem kao da ga nema. Psi nanjuše strah, ali isto tako nanjuše autoritet, a ako zračiš sigurnošću oni će nedvojbeno lajati i možda se zaletavati na tebe, ali neće gristi.

*Napomena: Pas čovjekov najveći neprijatelj. U jednoj literaturi o sigurnosti i prvoj pomoći na planini sam naišao na zanimljivu informaciju da je daleko najveća opasnost u svijetu za planinare upravo pas kojega planinari često žele potapšati po glavi pogrešno misleći da je to onaj dobri zlatni retriver iz susjedstva. O čoporima divljih pasa koji od gladi u planinama izgube strah od čovjeka neću ni počet govoriti. (A ti se brineš o medvjedima i poskocima).

  1. Staze uz potok i planinarenje po dubokom snijegu

Lijepo na slikama, idilično u mislima, katastrofalno i grozno uživo. Kretanje uz potok redovito završi vrlo vrlo mokro za noge, kretanje po dubokom snijegu isto samo je još jebeno zima i napornije. U obje varijante većinu vremena izgubljen u mislima se pitam što mi je ovo trebalo, mogao sam biti doma čitati knjigu, gledati film, piti toplu čokoladu, ali ne…

Bonus: suha staza koja se proteže isključivo šumskom cestom ili po makadamu stoji bok uz bok s ove dvije gore – mrzim ih jednako.

  1. Vrh prepun planinara

Želim doći na vrh i uživati u njemu. Želim zatvoriti oči i izgubiti se u tišini, osjetiti sunce na obrazima, isključiti osjetila. Želim okinuti deset fotografija, želim skinuti gojzerice, otvoriti pivu i odahnuti. Sve to želim jedno 400m dalje dok sjedim i čekam da ona grupa planinara koja okupira vrh zadnjih pola sata konačno produži dalje.

Alternativa je doći na vrh, pozdraviti se sa njima, krenuti u duži razgovor od kuda ti – jeli inače planinariš – odakle si – što radiš – … i onda to baci mrlju na cijeli dan.

  1. Povratak doma i izlazak iz automobila

Ovo neće biti u niti jednom planinarskom priručniku, ali nakon sat, dva ili tri vožnje natrag doma, tijelo se potpuno ohladi u automobilu, kukovi se ukoče, leđa iskrive a onda slijedi izlazak iz automobila koji je redovito popraćen režanjem i najdražim psovkama iz privatne kolekcije pojedinca.

  1. Raspakiravanje

Ok, ušli smo u stan, javili smo mami da smo živi i da je bilo super i da ćemo se čuti sutra; sada bi najradije uletio pod tuš, pojeo večeru, i zaspao snom pravednika. But nooooo… prije bilo čega od navedenog prvo je potrebno izvaditi iz ruksaka svu mokru znojnu odjeću i prostrijeti na sušilo – jer ako ostane preko noći u ruksaku bit će sranja u pravom smislu riječi. Ne samo da treba oprati onda robu, već i cijeli ruksak zajedno, a postoji toliko toga što bi radije hito raditi nedjeljom popodne.

  1. Planinari koji ne znaju vratiti pozdrav

Dakle ja nisam veseli komunikativni karakter, ali postoji nepisano pravilo da se na planini na planinarskoj stazi uvijek pozdravljaju ljudi. Ja to ne volim, ali radim, to je običaj i stvar kulture i moj osjećaj je irelevantan. Međutim ako već to ne volim ali ipak napravim – pozdravim nju ili njega u prolazu, nema ništa što se može mjeriti sa bijesom koji me obuzme kada ona ili on zbunjeno gleda u mene kao tele u šarena vrata i produži dalje u tišini. Koliko je teško klimnuti glavom i reći “Dan!“?

 

Dabarski kukovi

Dabarski kukovi se vežu za usko područje srca srednjeg Velebita čije se vapnenačke stijene poput kralježnice provlače pravilnom linijom u duljini od oko 10km od Baških Oštarija usporedno s obalom prema sjeveru. Istaknuti kameni vrhovi, kralješci kičme, su s vremenom dobili imena a veći dio njih je u “donjoj“ skupini, od Dabarske kose do Baških Oštarija, spojen atraktivnom uzdužnom stazom koja uvelike prati vršni greben.

Iako se radi o samo 10km ukupno zračne linije, neozbiljno je pomišljati o prolasku svih kukova u jednom potezu, u jednom danu. Kretanje po grebenu je atraktivno i uzbudljivo ali ujedno vrlo sporo te iscrpljujuće. Iz svega navedenog je bolje kukove razbiti u više cjelina, u više izleta.

  1. OVDJE-klikni. (Ljubičko brdo – Kuk od Karline plane)
  2. OVDJE-klikni. (Kiza – Žuti kuk – Vranji kuk)
  3. OVDJE-klikni. (Široki kuk – Butinovača)
  4. OVDJE-klikni. (Bačić kuk)

 

Grabar – Pećica – Kiza

Iako sam Dabarske kukove većinom pokrio sa četiri izleta – etape koje možeš provjeriti na gore danim linkovima, današnji izlet bi se mogao smatrati kao bonus ruta između prve i druge etape.

Grabar i Pečica su kukovi u neposrednoj blizini Kize s kojih se pružaju uvijek slični ali dovoljno drugačiji pogledi na ostatak lanca Dabarskih kukova zbog čega ih obavezno vrijedi obići. Usponi na njih nisu pretjerano teški niti zahtijevaju posebnu penjačku vještinu. Staze dobro markirane i kada bolje promislim nema niti jednog dovoljno dobrog razloga zašto ih ne bi posjetio.

Ovo bi bio jedan kraći izlet u trajanju od 4h za one koji se nalaze u Baškim Oštarijama i nemaju vremena za cjelodnevni izlet ali opet bi željeli nešto više od šetnje od Kubusa do Basače. Od pet dosad odrađenih izleta po kukovima ovo je najlakši. Pa krenimo.

 

Detalji_izleta

 

 

Dragi čitatelju, uvijek će postojati obiteljska i društveno prihvatljiva isprika zašto baš ovaj vikend ne-otići na planinu. Opasnost od zmija, krpelja, medvjeda, pada sa stijene, dehidracije, MINA, lutanja, puknuća nokta… Da se naše mame i cure pita, nema zdravijeg i sigurnijeg za tebe i mene od sjedanja ispred televizije ili šetnje za rukicu po Jarunu ili rivi.

Bilo da se radi o odlasku u divljinu, promjeni radnog mjesta, ili prekidu iscrpljujuće veze, vrijeme je da prestaneš tražiti dopuštenje od drugih, vrijeme je za malo tjeskobe i adrenalina, vrijeme je da počneš živjeti život vrijedan pričanja, vrijeme je da udariš FUCK-IT sklopku u glavi, vrijeme je za malo zabave.

 


Comments are closed.