Lič – Medviđak – Veliki Kobiljak

Lič - Medviđak - Veliki Kobiljak - Lič

Dva istaknuta vrha na samoj granici Gorskog kotara i Primorja, na sudaru mediteranske i kontinentalne klime, dva vrha s iznimnim pogledima na ostale dosta više vrhove Gorskog kotara. Medviđak i Kobiljak su bez dileme vrhovi koje vrijedi posjetiti još koji put u životu.

Pogled s Medviđaka

Info-MedviđakKobiljak

Download

GPX-Download

 

Postoje vrhovi i staze gdje moram tražiti ljepotu, gdje moram pronaći opravdani razlog zašto bi netko tamo ikada otišao, gdje nakraju dana postavim pitanje: bili ja ovdje došao ponovo? Na drugoj strani spektra postoje vrhovi i staze gdje atraktivnost pronađe mene, gdje već lagano osjećam stezanje u želucu, gdje osjećam nostalgiju i želju za ponovnim posjetom – a izlet nije još ni blizu gotov. U jedan takav izlet se ubraja uspon na vrhove Medviđak i Kobiljak iz sela Lič u primorskom dijelu Gorskog kotara.

Staza kao takva nije teška, ako se odabere smjer uspona prvo na Medviđak, tek od njega dalje na Kobiljak, i završno natrag u Lič. Uspon na Medviđak traje ugodnih 2h (iako na tabli piše 1:40h), od čega je prvih 1:30h blagi uspon po šumskoj cesti koja je većim dijelom asfaltirana. Asfalt ne baca ni najmanju mrlju na cijeli izlet jer zadnjih 30min uspona na ogoljelu kamenu glavicu Medviđaka nadoknađuje sve dotad prohodano.

Između Medviđaka i Kobiljaka staza vodi kroz pravu šumu Gorskog kotara i sve ljepote koje s njome dolaze. Staza do Medviđaka je izvrsno markirana, do Kobiljaka dosta dobro, ali od Kobiljaka natrag u Lič slabo. Spust od Kobiljaka do Liča je izuzetno strm i naporan, čak i za spuštanje te ga nipošto ne bi savjetovao kao smjer uspona. Kod polazne točke na tabli piše Kobiljak 1:30h, što mislim da je debelo preoptimistično vrijeme budući smo se mi spuštali s vrha 1:30h bez pauza. Iskustveno, rekao bi da je 2:30h realno vrijeme uspona ovom varijantom uz normalan tempo i pauze, a 2h bi bilo već na rubu ukusa.

Po povratku u selo znatiželjni mještani su nas iz dvije kuće pozdravili i pitali jesmo li vidjeli medvjede ili vukove? Promatrali su nas s izrazom lica kao što mi promatramo turiste iz Češke kako bez straha i poštovanja plivaju prema otvorenom moru po buri ili jugu. Na moru smo odgajani od malih nogu da ljubimo more ali da se držimo kraja. Možda su jednako i oni odgajani, da ljube šumu ali da se drže sela. Dobar je strah kome ga je Bog dao.

Iako nismo sreli medvjede, niti vukove, pa niti jednu otrovnicu, to nipošto ne znači da niti jednog ne nedostaje u ovom kraju. Vrh Medviđak je dobio ime po dobrom staništu medvjeda u njegovoj okolici, a da ih ovdje ima potvrđuje i intervencija HGSS-a kada su prije par godina spašavali planinara koji zatekao dva odrasla mužjaka u šumi. Ispalivši hitac iz plinskog pištolja uspio je otjerati znatiželjne medvjede, ali pri povlačenju je nesretno stao na kamen i strgao skočni zglob. Mještani su nas u razgovoru upozorili i na čopor gladnih vukova koji neko vrijeme terorizira čitav kraj jer se u potrazi za hranom spuštaju sve do imanja ljudi.

Upitali su nas: Kako vas nije strah ići gore sami?

Odgovorio sam im: Što drugo možemo, ostati doma?

Detalji_izleta

 

 

Dragi čitatelju, uvijek će postojati obiteljska i društveno prihvatljiva isprika zašto baš ovaj vikend ne-otići na planinu. Opasnost od zmija, krpelja, medvjeda, pada sa stijene, dehidracije, MINA, lutanja, puknuća nokta… Da se naše mame i cure pita, nema zdravijeg i sigurnijeg za tebe i mene od sjedanja ispred televizije ili šetnje za rukicu po Jarunu ili rivi.

Bilo da se radi o odlasku u divljinu, promjeni radnog mjesta, ili prekidu iscrpljujuće veze, vrijeme je da prestaneš tražiti dopuštenje od drugih, vrijeme je za malo tjeskobe i adrenalina, vrijeme je da počneš živjeti život vrijedan pričanja, vrijeme je da udariš FUCK-IT sklopku u glavi, vrijeme je za malo zabave.

 


Comments are closed.